Previous Entry Add to Memories Share Next Entry
Lav sa Soče
runolist
 VOJSKOVOÐA SVETOZAR BOROEVIĆ
Svetozar Boroević, najsposobniji austrougarski vojskovođa Prvog svjetskog rata,
jedini Hrvat koji je dobio naslov vojskovođe (feldmaršala) i odlikovan najvišim austrijskim
odlikovanjima, od svoje smrti 1920. godine do današnjih dana sustavno je prešućivan
u hrvatskoj povijesti. Istina i cijelo razdoblje Prvog svjetskog rata u hrvatskoj
historiografiji slabo je istraženo i obrađeno. Nepoznavanje temeljnih činjenica o Svetozaru
Boroeviću, a još više ocjene njegove osobe i djela od političara naknadnih državnih
tvorevina u kojima se našla Hrvatska, od monarhističke do socijalističke Jugoslavije,
pretvorila je velikog vojskovođu i hrvatskog domoljuba u žrtvu stereotipa. Prvi je, a
slična sudbina dugo je pratila i bana Josipa Jelačića, da je Boroević više carski/
austrougarski general i vojskovođa, a manje „hrvatski/jugoslavenski domoljub“.
Više mu je stalo do spasa Monarhije, negoli do interesa hrvatske domovine i hrvatskog
naroda. Drugi stereotip je da je rođen u pravoslavnoj graničarskoj obitelji, pa je prema
tome Srbin. Ovaj stereotip, kojeg je vrlo uspješno promovirala srpska pravoslavna
crkva, a prihvatila šira hrvatska javnost, doveo je do toga da se u posljednjoj Boroevićevoj
biografiji objavljenoj 1989. u Hrvatskom biografskom leksikonu, Leksikografskog
zavoda Miroslav Krleža u Zagrebu smatralo potrebnim napomenuti da je Boroević „Podrijetlom
je iz srpske graničarske obitelji“. Ni jedan od navedenih stereotipa nije točan.
Imperijalistički Londonski ugovor, kojim sile Antante kupuju savezništvo Italije
na račun hrvatskih (i slovenskih) nacionalnih i povijesnih područja, bio je od strane
Vrhovnog vojnog zapovjedništva austrougarske vojske iskorišten za podizanje borbenosti
hrvatskih i slovenskih postrojbi na jugozapadnom (sočanskom) bojištu. Sretna je
okolnost da je zapovjednik tog bojišta bio genijalni strateg Boroević. Provođenjem
aktivne obrane uspješno je odbio jedanaest napada daleko nadmoćnije talijanske vojske,
od prvog u lipnju/srpnju 1915. do jedanaestog u kolovozu/rujnu 1917. U dvanaestoj
bici, zajedno s njemačkim divizijama, Talijanima je nanesen strahovit poraz. Opravdano
se može postaviti pitanje: do kuda bi išla talijanska granica 1918. u slučaju da ih Boroević
nije zaustavio? Uoči i nakon potpisivanja primirja 1918. Boroević nastoji povlačenje,
sada već bivše austrougarske vojske provesti organizirano, osobito hrvatskih postrojbi u
cilju usporavanja talijanskog napredovanja i očuvanja vojničke sile za novonastalu dr-žavu. Na žalost, svi njegovi pokušaji bili su bezuspješni. Vodeći političari Narodnog
vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba pod pritiskom vrlo nepovoljnih političkih prilika i društvenih
previranja nastojali su što prije ostvariti ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom.
Nedvojbeno je da je Svetozar Boroević kršten u pravoslavnoj crkvi, vjerojatno parohijskoj
crkvi u selu Mečenčani, gdje je službovao njegov otac. Iz toga izvoditi zaključak
o njegovu srpskom podrijetlu povijesno je netočno. Sredinom 19. stoljeća u vrijeme
rođenja Svetozara Boroevića, na Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini i katolicima i pravoslavnima
integracijski čimbenik je prije svega njihov poseban pravni i društveni položaj,
a ne nacionalna pripadnost. U daljnjem procesu nacionalnih integracija, srpska pravoslavna
crkva je svojom politikom poistovjećivanja pripadnosti pravoslavnoj crkvi i
srpskom narodu uspjela u svojoj namjeri, da se najveći dio pravoslavnih vjernika opredijelio
za srpstvo, ali ne svi. Svetozar Boroević je samo jedan od takvih mnogobrojnih
primjera. On u svojim istupima i pismima sve do smrti izričito navodi da je Hrvat, a
domovina mu je Hrvatska.
Čast vojskovođe i hrvatstvo, nakon sloma Monarhije i uspostave Kraljevine SHS,
Boroeviću je donijelo samo nedaće. Opljačkan, bez mirovine, bez domovine - u novonastalu
državu mu je bio zabranjen povratak - zaboravljen živi sa suprugom po hotelima
u Austriji. Svemu je prethodila i obiteljska tragedija, smrt sina jedinca 1918. „Lav sa
Soče“ umire u Klagenfurtu 23. svibnja 1920, službeno od posljedica moždanog udara.
Obilježavanje sto pedesete obljetnice njegova rođenja trebalo bi biti povod za istraživanje
i valorizaciju života i djela vojskovođe i domoljuba Svetozara Boroevića, ali i
niza drugih, nepravedno zaboravljenih, a istaknutih Hrvata u Prvom svjetskom ratu. Ta
premali smo narod da si dopustimo odricanje od svojih slavnih povijesnih osoba ili da ih
drugi svojataju.


Prema službenim podacima, Svetozar Boroević se rodio u selu Umetić nedaleko
Kostajnice, u Drugoj banskoj pukovniji 13. prosinca 1856. od oca Adama Boroevića i
majke Stane, rođene pl. Kovarbašić.7 Oko datuma i mjesta njegova rođenja postoji
nekoliko različitih podataka. Osim službenog, navode se i datumi 23. studeni8 i 2. prosinac
1856.9 Ova razlika za tadašnje prilike nije neobična, ali kako nisu sačuvane matične
knjige krštenih, točan datum ostaje nam i dalje nepoznat. Ni mjesto Boroevićeva rođenja
ne može se s potpunom sigurnošću utvrditi. Kada je Družba "Braća Hrvatskoga
Zmaja" 1917. odlučila postaviti ploču u spomen Svetozara Boroevića, bilo je dvojbe gdje
ju postaviti. Iz sačuvanih dokumenata, kao mjesto rođenja utvrđeno je selo Mečenčani,
iako je sam Boroević inzistirao na selu Umetić. Prema izjavama njegovih suvremenika,
Mečenčani su bili zapovjedno mjesto 4. umetičke satnije, u kojoj je njegov otac, inače
rođen u obližnjem selu Knezovljani, bio u službi u činu desetnika (Korporal)10, a živio je
s obitelji u kući Nikole Boroevića u kojoj mu se rodio sin Svetozar. Godine 1859. Adam
Boroević promaknut je u časnika i dodijeljen za zapovjednika (Stations Kommandant) u
Zrinu, gdje će Svetozar pohađati osnovnu školu.
Nakon osnovne škole s devet je godina primljen u nižu vojnu realku u Srijemskoj
Kamenici koju završava 1869. Iste godine upisan je u Višu vojnu realku u Köszegu, koju završava 1872. i stupa u vojsku kao kadet u 52. pukovniju u Pečuhu. Od 1872. do 1874.
pohađa pješačku kadetsku školu u Liebenau kod Graza. U čin poručnika promaknut je
izvan reda 1875, a 1878. sudjeluje s 52. ugarskom pukovnijom u zauzimanju Bosne i
Hercegovine, radi čega je iste godine odlikovan Križem za vojne zasluge
(Militärverdienstkreuz). Prvog svibnja 1880. promaknut je u natporučnika. Godine
1881. pobočnik je bojne u 52. ugarskoj pukovniji. Ratnu školu u Beču završava 1884.
nakon čega je dodijeljen Zapovjedništvu 15. vojnog zbora u Sarajevu, gdje je 1886. promaknut
u čin glavnostožernog satnika. Od 1887. do 1891. predavač je taktike, vojne
organizacije i ratne povijesti na Terezijanskoj vojnoj akademiji u Bečkom Novom
Mjestu. Čin bojnika dobiva 1892. Nakon toga dodijeljen je za glavara stožera 19. pješačke
divizije u Plzenju, zatim 18. divizije u Mostaru i 27. u Košicama, gdje 1895. u činu
potpukovnika predaje na zbornoj časničkoj školi. Od 1896. drugi je stožerni časnik u
stožeru 6. vojnog zbora u Košicama. Nedugo nakon toga imenovan je zapovjednikom
3. bojne 17. (kranjske) pješačke pukovnije. Godine 1897. promaknut je u čin pukovnika,
a 1898. imenovan glavarom stožera 8. vojnog zbora u Pragu. Petnaestog svibnja
1904. promaknut u čin generalbojnika. Od 1905. zapovjednik je 14. pješačke brigade u
Petrovaradinu. Iste godine stječe barunat „von Bojna“. Generalbojnik Boroević je 17.
srpnja 1907. postavljen za zapovjednika Zagrebačkog hrvatsko-slavonskog VII. domobranskog
okružnog zapovjedništva, a sljedeće godine 8. svibnja promaknut je u čin
podmaršala (Feldmarschalleutnant). Od 1912. zapovjednik je 6. vojnog zbora u Košicama
(Kassa) na kojem položaju je promaknut u čin generala pješaštva (General der Infanterie).
Sa 6. vojnim zborom kreće u Prvi svjetski rat na istočno bojište u Galiciju, da
bi 12. rujna. 1914. preuzeo zapovjedništvo 3. armije, koja je u prethodnim bitkama bila
teško načeta i u povlačenju. Uspio je ustaliti bojište, odbio je Ruse kod Limanove i
oslobodio tvrđavu Przemysl prve opsade 10. listopada 1914. Odlikovan je 4. studenoga
1914. Velekrižem Leopoldova reda s ratnom dekoracijom. U proljeće 1915. kod klanca
Dukla držao položaje sprečavajući prodor Rusa na Dunav. Ulaskom Italije u rat Boroević
je 27. svibnja 1915. imenovan zapovjednikom 5. armije, a od kolovoza 1917. 1. i 2.
armije. Uspješno je odbio 11 talijanskih napada. Imenovan je generalpukovnikom 1.
svibnja 1916. Svojom obrambenom strategijom svrstao se u red najznačajnijih vojskovođa
Prvog svjetskog rata stekavši naziv „Lav sa Soče“. Radi svojih vojničkih zasluga 1.
veljače 1918. promaknut je u čin (čašće) vojskovođe/feldmaršala. Treba istaknuti da je
Boroević bio jedini austrougarski feldmaršal koji nije završio Terezijansku vojnu akademiju,
najvišu i najprestižniju vojnu obrazovnu ustanovu koja je bila preduvjet za napredovanje
do najviših vojnih činova i službi. Nositelj je najviših austrougarskih i njemačkih
odlikovanja, između ostalog i Zapovjednog križa vojničkog reda Marije Terezije
(Kommandeur des Militär Maria Theresien Ordens) od lipnja 1916. U razdoblju 1917-
1918. zapovjednik je grupe armija (K.u.k. Heeresgruppenkommando FM. von Boroević).
Boroevićevi uspjesi na bojnom polju u Galiciji 1914. i početkom 1915, a osobito
nakon uspješnih obrambenih bitaka na Soči, pokrenuli su u Hrvatskoj (i Sloveniji) niz
manifestacija u znak priznanja uspješnom vojskovođi. Zagrebačko sveučilište imenovalo 
ga je 1915. počasnim doktorom znanosti. Grad Zagreb i niz hrvatskih gradova (i slovenskih)
proglasilo ga je počasnim građaninom.11 Družba Braće Hrvatskog Zmaja potaknula
je 1917. akciju dobrovoljnog prikupljanja novca za podignuće spomen-ploče tada već
proslavljenom generalu Svetozaru Boroeviću, koju je naručila od Roberta Frangeša.12
Kako je utvrđeno da mu je rodna kuća 1891. srušena, odlučeno je ploču postaviti na
kuću koju je Svetozarov otac Adam kasnije sagradio u Mečenčanima, a 1897. prodao te
preselio u Petrinju.13 Svečano otkrivanje, uz nazočnost vojnih i građanskih predstavnika,
obavio je veliki meštar Družbe Hrvatskog Zmaja Emilij Laszowski.14
U vrijeme sloma i raspada Austro-Ugarske Monarhije Boroević pokušava svojim
položajem i sposobnostima pomoći uspostavljanju nove južnoslavenske države – Države
Slovenaca, Hrvata i Srba, prije svega u očuvanju njenih vojničkih postrojbi te usporavanju
talijanske vojske koja kreće u zaposjedanje područja obećanih Italiji Londonskim ugovorom.
Čuvši za naredbu Narodnog vijeća o obustavi željezničkog prometa prema bojišnici,
Boroević 1. studenoga 1918. šalje brzojav Narodnom vijeću SHS: „Odredbe Narodnog
vijeća o željeznicama za koje sam saznao tijekom noći u najkraćem će vremenu vojsku učiniti
bespomoćnom zbog nedostatka hrane i posljedice će biti katastrofalne za južnoslavenska područja
jer će horde nedisciplinirane vojske i Talijana, koji se ne mogu u ovom trenutku zaustaviti,
nahrupiti preko Kranjske i Hrvatske i zato Vas molim ne kao general, ne kao posljednji
sin zemlje već kao domoljub koji svoju domovinu voli isto tako kao i svaki drugi Hrvat i
apeliram na domoljublje NV da se ukinu ove odredbe koje bio pretvorile vojsku u horde koje
bi uništile posljednje tekovine. Neka željeznički promet bude slobodan."15
Boroevićeva iskazana lojalnost novoj državi – Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca
nije mu pomogla da ostvari svoja osnovna građanska prava. Proslavljeni vojskovođa
doveden je zajedno sa ženom u stanje potpune neizvjesnosti – opljačkan, neriješenog
statusa, nestalnog boravka u Austriji, protjeran iz domovine i u teškim materijalnim
prilikama.16 Kraće vrijeme živi u Beču, a zatim u Klagenfurtu ili u njegovoj blizini. Cijela situacija opterećena je dodatno i obiteljskom tragedijom – smrt sina jedinca u rujnu
1918. Do smrti Boroević se bori za svoj status i mirovinu. Iz sačuvanih Boroevićevih
pisama prijatelju Slavku Kvaterniku iz 1919. i 1920. može se detaljno rekonstruirati
njegova kalvarija.17 Njegove stvari (odjeća, knjige, dokumenti, odlikovanja) zaplijenjene
su u Jesenicama 31. listopada 1918. od strane naoružanih osoba, a po naredbi Narodnog
vijeća u Ljubljani. Njegov pobočnik je uspio spasiti samo konje i kovčeg s odorama. On
i žena žive skromno od ušteđevine koju su imali kod sebe. Naime, Boroevićeva ušteđevina,
kao i novac koji je dobio kao predujam od austrijskog vojnog opskrbnog ureda,
blokirani su u bankama, a zaplijenjene su i vrijednosnice njegove supruge. Cijelu 1919. i
u proljeće 1920. bezuspješno se pokušava rehabilitirati i ostvariti mirovinu. U kakvim se
prilikama i stanju nalazi, najbolje mogu poslužiti izvodi iz njegovih pisama Kvaterniku:
„Bilo bi mi žao ako bi mi se pred zemljacima u Hrvatskoj tek na traženje Srbije osigurala
zadovoljština. Postoji li mogućnosti da se cijeli zapisnik, naravno preveden, preda Obzoru
na objavljivanje s mojim komentarom o mom svjetonazoru kao Hrvata i utjecaju u prilog
Južnih Slavena tijekom rata? Bi li Obzor stao u moju obranu kao Hrvata u odnosu na
Kranjsku?“  U pismu od 18. listopada 1919. piše: „Ne mogu se nigdje nastaniti za stalno,
jer drugo si preseljenje ne mogu priuštiti. /…/ Poslijepodne sam saznao, da je općinsko
vijeće Klagenfurta, odlučilo sve ne-austrijance protjerati i uskratiti im bonove za hranu.
Trenutno se nalazim u Krumpendorfu, a ne u Klagenfurtu, i nisam u opasnosti, ali to bi se
moglo promijeniti već sutra. Osim toga, nije najugodnije zimu provesti u hotelu bez grijanja
s jednostrukim prozorima i suprugom.“ Pismo završava: „Više uopće ne čeznem za
povratkom u Hrvatsku, sigurno ne sumnjate u to. Nikada neću postaviti zahtjev za povratkom
i bio bih sasvim zadovoljan, da me ostave na miru da svoju mirovinu uživam tamo
gdje ja to želim. Ali to ne smijem reći na glas. O događajima u domovini ovaj Vas put neću
pitati. Postao bih ogorčen, a to ne želim.“ Drugog studenoga 1919. upućuje Kvaternika da
piše Hadžiću, tadašnjem ministru vojske i mornarice: „Opišite mu moju situacije, kako
smo moja žena i ja zbog zapljene našeg privatnog vlasništva na temelju naredbe Kranjskog
narodnog vijeća u listopadu 1918. pretrpjeli štetu od 120.000 kruna i tako dospjeli u tešku
materijalnu situaciju. Nevolju pojačava i zabrana povratka u Hrvatsku, i već drugu godinu
ne znamo, gdje da se naselimo, tako da smo prisiljeni skupo živjeti u najskromnijim hotelima
i na udaru njemačkog tiska, koji me naziva Južnim Slavenom. /…/ Moram inzistirati
na javnoj i stanovništvu jednoznačnoj zadovoljštini, za svu mi učinjenu nepravdu, jer ni u
domovini ne mogu živjeti u miru. Optužuju da sam protivnik nove države, što nisam. Ne
želim više ništa, osim mira.“ U pismu od 11. siječnja19 ogorčen i rezigniran piše
Kvaterniku: „Više ne vjerujem u dobre namjere domovine i Beograda. Što vrijeme više
prolazi u to sam sve uvjereniji. Dobre namjere brzo blijede. Javnost me zaboravlja. Zaoku-pljaju ju drugi događaji. Dok me se netko sjeti na pravi način, bit ću vjerojatno pokopan, a
onda mi više ništa ne treba.“ Poručuje Kvaterniku da prenese Zerjavu, biskupu Jegliću20
i šefu povjerenstva da na njegove zahtjeve za mirovinom ne odgovaraju ni Beč niti Beograd,
a „ žena mi je bolesna i stanujem u bijednoj kućici. Ne zahtijevam poklone, nego
samo ono što mi pripada. /…/ Apeliram na njihovu čast, da me ne tjeraju u očaj i da mi
odmah pomognu, prije nego što bude prekasno. Recite im to: I s najboljom voljom, tako više
ne mogu živjeti!“
Posljednje sačuvano pismo Boroević je pisao u Klagenfurtu 23. travnja. 1920, točno
mjesec dana prije smrti: „Zanima me je li Laginja još ban.21 Do sada mu nisam pisao,
jer sa stranačkim vođama ne želim imati ništa. Ali ako Brejc u Beogradu ne uspije, napravit
ću posljednji korak i zatražiti Laginju da kao najviši predstavnik moje domovine
poduzme nešto za moju mirovinu u Beogradu. Ako i to ostane bez rezultata, onda ne
snosim odgovornost za ono što će eventualno uslijediti. /…/ Ne mogu dozvoliti da se sa
mnom i dalje tako postupa.“
„Lav sa Soče“ umro je u klagenfurtskoj bolnici od posljedica moždanog udara u 64.
godini, 23. svibnja 1920. Bolest je svakako bila posljedica neizvjesnosti, neimaštine, a
najviše poniženja koje su on i njegova supruga proživljavali posljednjih godinu i pol
dana. Pokopan je na gradskom groblju 26. svibnja. Civilni sprovod vodio je Boroevićev
prijatelj, biskup u Klagenfurtu dr. Hefter. Boroevićevi posmrtni ostaci preneseni su 21.
listopada 1920. u Beč i položeni u arkade Središnjeg bečkog groblja, a mjesto je osigurao
bivši car i kralj Karlo Habsburški. Boroevićev grob nalazi se na počasnom mjestu u
arkadama pokraj same crkve, gdje se inače pokapaju austrijski predsjednici i drugi znameniti
ljudi.22 Na sprovodu u Beču bilo je nazočno nekoliko tisuća Boroevićevih bivših
vojnika i starih vojnih drugova, između ostalih feldmaršal Kövess, posljednji zapovjednik
austrougarske vojske, general-pukovnik Stjepan Sarkotić, izaslanstvo mađarskih
časnika. Bivši car i kralj Karlo i nizozemska kraljica Wilhelmina poslali su vijence. Govor
na otvorenom grobu održao je potpukovnik Stevo Duić.


http://www.arhiv.hr/hr/novosti/pregled/izlozbe/download/KATALOG_BOROEVIC.pdf

You are viewing runolist